domingo, 13 de mayo de 2018

Momenat

Momenti koji oduzimaju dah. Momenti kad sve oko nas staje. Svet, ljudi, vreme. Toliko lepi, a toliko retki. Svi ih potajno priželjkujemo, svi im se nadamo. Želimo ih što više u životu. Ali oni dolaze iznenada, bez najave, retko. I valjda su zbog toga tako posebni. 

Postoji njih par kojih se sećam jasno kao dan. Jedan od njih je svakako bio čuveni zalazak sunca na Kanarskim ostrvima. Jedna sasvim obična šetnja se pretvorila u šetnju koja oduzima dah. Prelivanje boja na nebu, miris mora, zvuk vetra... Sve to u jednom momentu. I taj momenat vas natera da stanete, da zaboravite sve o čemu ste razmišljali. Natera vas da baš on bude vaša jedina okupacija. Vaše jedino razmišljanje. U tom trenutku sam samo sela i gledala u nebo. Zapitate se kako postoji nešto tako lepo i zašto ih nema više. Ali zaista, kad bismo takav prizor videli svaki dan, posle nekog vremena ne bi bio tako specijalan. Ne bi bio tako očaravajuć. A zaista nam nekad treba baš taj momenat koji zaustavlja sve. 

Dva su bila u Haenu. Bila je noć. Išla sam do zamka koji se nalazi iznad grada. Oba puta. 
Prvi put sam stajala naslonjena na ogradu i gledala grad. Duvao je vetar. Gore je uvek hladnije nego u gradu. Još kad vetar duva... Gledala sam u nebo i zvezde. Bilo ih je dosta. Sa naše terase nismo mogli toliko da vidimo zbog svetla iz grada. Ali ovde su se videle. Na trenutak ništa nije postojalo. Samo ja, osoba pored mene čiju ruku sam osećala pored sebe, nebo, zvezde i vetar. U tom trenutku se ni ne oseti hladnoća. To je momenat kad tišina govori sve. A onda sam videla zvezdu padalicu i ta tišina i taj trenutak su prestali. 
Drugi momenat je bio na istom mestu. Sedenje na nekom betonskom stubiću, svetla grada i opet zvezde. Tad sam bila bolesna i imala temperaturu, pa su valjda ta tišina i taj momenat dobili još veće značenje. Kad vas neko izvuče iz kreveta da vam pokaže da možete pola sata da zaboravite na sve što vas muči. I taj trenutak tišine, gledanja u nebo zaista učine da vreme stane. Da i bol koji osećate umine. Pa makar i na tren. 

Ali postoji jedan lepši momenat. Lepši od svih čuda prirode, a svi znamo da su prirodna čuda  prilično očaravajuća. To je momenat koji zaista želite da večno traje. Ili želite da se desi jednom i nikad ne prestane. To je momenat kad vidite svoj odraz u nečijim očima. 
Baš u tom momentu ne osetite ni onaj vetar, ni mirise, ni more, ni zvukove... Osetite nešto što ne može da se objasni. Neku toplinu oko srca. Kad znate da vas neko gleda lepše od najlepšeg zalaska sunca, najlepšeg zvezdanog neba. I zaista imate osećaj kao da ste pesnikova najlepša pesma, muzičareva najlepša nota, slikarova najlepša slika, hemičareva najbolja formula... Tad sve staje. Tad postojite samo vi i taj neko ko vas gleda i nešto između vas. I vi zaista želite da taj trenutak nikad ne prestane. Ali prestane...
Neki ovo dožive više puta u životu, od više osoba, neki doživljavaju svaki dan. 
Kada se udaljite od osobe koja vas je tako gledala pitate se da li tako gleda nekog drugog, da li će vas opet tako gledati ako se ikada ponovo sretnete. I onda nastaje strah.

Ako znate o kom trenutku vam pričam, ne puštajte osobu koja napravi taj momenat. Momenat kad stane vreme, svet, razmišljanje, mašta. Kada oko vas ništa drugo ne postoji. 
Momenti koji oduzimaju dah su lepi, ali i retki. I valjda su baš zbog toga toliko posebni...

Datos personales