sábado, 31 de diciembre de 2016

Poslednji dan 2016. godine

Jutros sam ustala sa bolom u grlu i pomislila "Eto, a pričala si kako se nisi nijednom razbolela u Španiji, kako Španija lepo utiče na tebe." Tako mi i treba kad sam jela sladoled, a vrlo dobro znam da ako zimi jedem puno sladoleda da će me boleti grlo. Ali dobro, šta sad, lečiću se u Srbiji. 

I tako sam ustala, skuvala kafu, sedim na terasi, hvatam poslednje ovogodišnje zrake sunca i "visim" na fejsu i instagramu. Vidim da je u Srbiji prava euforija, dnevne žurke, vidim svoje koleginice sa kojima sam bila prošle godine i odmah me uhvati neka seta. A onda kao šlag na tortu me zove sestra da mi peva i kaže da me voli. Iako nisam tamo, lep je osećaj kad znaš da ljudi misle na tebe!

Ah, da objasnim i španski uticaj. Inače sam jako bolešljiva, svaka dva meseca temperatura, bol u grlu, a ovde nijednom do sad. A i nekako imam više samopouzdanja. Ne znam zbog čega. Valjda kad si toliko daleko od kuće postaneš jači. Kada pričam sa nekim preko skajpa kažu mi da lepo izgledam i da nekako sijam i zračim. Ne znam tačno kakav je to uticaj, ali mi se dopada. Nikad nisam dobijala lepše komplimente. 

I tako je prošlo još 366 dana. Moj osvrt na ovu 2016. godinu. 

Kraj 2015. godine je za celu moju porodicu bio jako težak jer smo izgubili dosta dragih ljudi. Iz tog razloga smo u 2016. godinu namerno ušli nasmejani. Ono što je u prošlosti smo ostavili tamo gde mu je mesto. Prve dane u godini i Božić sam provela u krugu porodice. 


Zatim su januar i februar bili meseci za učenje i polaganje ispita. 
A onda, 29. februara nas je iznenadila jedna devojčica koja je bila toliko nestrpljiva da sačeka još koji dan. 
U martu smo malo više uživali, slavili moj rođendan. Bilo je dosta iznenađenja taj dan. Dobila sam svoj omiljeni cvet sa zaista prelepom posvetom, ali i dalje ne znam od koga. Taj neko bi mogao da mi se javi, bar na kafu da odemo. Bilo je još divnih iznenađenja taj dan. Ahahah, i jedna smešna stvar. Moja sestra već godinama govori kako ima 22 godine, i ja sam ove godine htela da opet slavim 21. rođendan jer sam mlađa od nje. Imala sam svećice broj 1 i 2 jer su ostale od bratovog 12og rođendana. Taman prilika da ih iskoristim. A onda je došla moja mama i donela još jednu svećicu i rekla da ne smem da lažem. 


Krajem marta smo išli i na jedno takmičenje, gde smo se stvarno razočarali. Ali nismo posustali. Opet smo išli na takmičenje u aprilu i tamo smo osvojili 3. mesto. Nažalost, bila sam bolesna i poslednji dan nisam mogla da prezentujem. Moji timsteri su uveče došli do mene i doneli mi poklone. Zaista divni ljudi. 

Vikend pre toga smo bili na vikendici na Fruškoj gori gde sam se rasekla. Posle toga sam morala svaki dan na previjanje i morala sam da držim ruku ispravljenu na gore. Svi su me zadirkivali. Čak i profesori na fakultetu. 

Zatim je došao maj, rođendani meni jako dragih osoba, i Uskrs. Uskrs sam provela pored Dunava sa porodicom. 

Dok sam trepnula eto ga i jun, uči, spremaj ispite. 
A onda je došao i utorak, 12. jun. Na fakultetu je bila prezentacija fakulteta u Haenu u okviru programa Erazmus +. Trebala sam da idem sa drugaricom, ali nisam mogla da ustanem, a i nisam htela da gubim vreme jer sam učila za jedan važan ispit. Drugarica me je nazvala sa rečenicom "hajdemo". I meni i njoj je trebala neka promena, i tako posle 15ak minuta ubeđivanja pristala sam. 
Posle je ona odustala jer je se zaposlila, ali ja nisam. Kad jednom nešto odlučim nema promene. Po tako nekim pitanjima sam, moglo bi se reći, tvrdoglava. 
Skupila sam sve papire i poslala. Samo je par ljudi znalo za to. A onda su usledili najduži dani u mom životu. Čekanje na odgovor, čekanje na mejl. Svaki dan kad sam ustala, videla bih neki mejl. U tom trenutku bi me uhvatila panika. Ali ti mejlovi su bili ili nešto vezano za fakultet ili spamovi. I tako je to trajalo 11 dana. Jedan dan sam ustala i nisam imala nikakav mejl. Baš mi je bilo čudno. U toku dana sam ostavila telefon da se puni, i otišla u drugu prostoriju. Kada sam došla kasnije u sobu, videla sam da imam mejl, samo sam videla Erazmus+ i moje ime. Počela sam da vrištim, skačem i plačem od sreće. Onda sam zvala mamu, sestru, porodicu da im javim. I tako je počela avantura. 11. jula,
Jul i avgust sam provela sređujući i skupljajući papire za vizu.
A onda sam dobila i poziv iz Beograda da dođem po vizu, išla sam sama jer sam morala da učim u vozu za ispit. 
Kad sam položila i poslednji ispit počelo je slavlje, euforija, pakovanje i pozdravi.
I onda prvog septembra, deca kreću u školu, a ja na najbolje putovanje u životu.
Ostale mesece sam opisivala u prethodnim postovima i ne bih se opet ponavljala.

Za kraj mogu da kažem da je ovo bila jedna fantastična godina, puna razloga za slavlje. Upoznala sam dosta divnih ljudi, stekla nove prijatelje i konačno uradila nešto za sebe.
Mislim da nikad nisam bila ponosnija na sebe!

Želim da se zahvalim jednoj osobi koja je moj podstrek i koja je velikim delom zaslužna za moj osmeh. Hvala ti što si uz mene! Naći ćeš i ti nekog da okrene taj ringišpil u tvojoj glavi.


Odoh da spremam večeru. Ovde se slavi Nova godina sa ženama. 
Vama svima želim puno zdravlja i ljubavi, budite mi uvek srećni i nasmejani. Srećna Nova godina!

P.S. (Možda) prvi januar donosi spas. 

miércoles, 28 de diciembre de 2016

Odbrojavanje

I tako smo cimerka i ja ostale same. Ja brojim dane do odlaska kući. Sve mi nedostaje. Uhvatila me je neka nostalgija. Jedva čekam da dođem i legnem u svoj krevet, popijem domaću kafu, popričam sa mojima, dočekam goste na vratima...

Lepo je i ovde u Španiji, daleko od toga da nije. Ali je drugačije. Nekako mi je dosadno. U Srbiji sam navikla da završim sa obavezama na faksu do 2,3 posle podne. Dobro, ima nekad i uveče obaveze ali je uglavnom ovako. Posle toga se bavim vannastavnim aktivnostima jer to je ono što me ispunjava. Ali je ovde nemoguće. Ovde smo ograničeni. Prvo jezikom koji baš i ne razumemo uvek, a onda i vremenom. Jezikom jer ovde pričaju najodvratniji španski koji se može čuti. Pričaju jako brzo, jedu slova, pričaju sebi u bradu. A vremenom jer sam dosta vremena provodila na faksu.

Imali smo i prvu posetu ovde. Bio je cimerkin drug nedelju dana. Uživali smo, provodili se, pili, izlazili. Došlo je vreme da počastim sebe posle najnapornijeg meseca i perioda.

Već se brinem kako ću se spakovati i kako će mi sve stati. Neću nositi sve što sam ponela, ali nekako sam zabrinuta. Ah da, i prvi put ću ići sama avionom. Mada me više brine moje snalaženje na aerodromu od samog leta. Još jedna stvar je granica. Nadam se da neće biti velikih zadržavanja jer sam jako nestrpljiva. Mislim inače sam po prirodi takva, ali posle 4 meseca van kuće, doza nestrpljivosti je porasla. Nestrpljivost za kućom naravno.

Pitam se kako će izgledati moj prvi dan u kući. Jedno sigurno znam. Da će me dočekati najtopliji zagrljaji, najdraži ljudi i najbolji ručak. Ponovo se vraćam u svoj stari život. Na par nedelja. Pitam se kako će se neke stvari odvijati. Muči me dosta pitanja. Ni sama ne znam što se unapred nerviram kad ovde imam još neke stvari da obavim pre puta.

Poslednje dane u Španiji provodim uživajući. Uživam u lepim sunčanim danima, uveče odem u šetnju, koristim dok je još lepo vreme. Novu godinu ću dočekati sa devojkama. Samo žene. Večera pa žurka. Stvarno nisam ljubitelj proslave Nove godine, jer je sve preskupo, a valjda je poenta te noći da budeš sa dragim ljudima. Kada sam kupovala povratnu kartu, danima sam razmišljala da li da se vratim u Srbiju za doček ili ne. Na kraju sam odlučila da ipak ostanem ovde. Kao što sam rekla, nisam ljubitelj ove proslave, prošli doček i nije bio doček (jer ga nisam provela sa onim sa kim sam htela), a i kome se još pruža prilika da dočeka Novu godinu u Španiji.


Nisam još smislila naslov za ovaj post. Počela sam da ga pišem kako bih ubila vreme dok mi se ne osuše nokti. Da, žene su jedino tad besmoćne. Valjda neće ostati bez naslova.

Porodici i prijateljima bih poručila da jedva čekam da ih vidim, zagrlim i da se smejemo zajedno.

Odbrojavanje može da počne. Vidimo se uskoro!

jueves, 22 de diciembre de 2016

Slava

La Slava es una costumbre serbia, ortodoxa y antigua que representa la celebración del día del santo protector de la familia y supone unos rituales especiales y la preparación de la comida festiva. La Slava es el día en el que todos los miembros de la familia, orando, recuerdan a sus antepasados que celebraron el mismo día del santo protector. Los serbios celebran este día en su hogar, con toda la familia y amigos, comiendo los platos diversos y festivos en la atmósfera festiva.


Slavila se slava i u Španiji. Pripreme su trajale tri dana. U Srbiji mama obično počne tri nedelje ranije jer imamo puno gostiju. A i uvek ima pomoć. Moji cimeri su meni pomogli ove godine. Želela sam da proslavim sa njima i još nekim dragim ljudima odavde.

Volim da slavim slavu. To je jedna od retkih srećnih prilika kada se porodica i prijatelji okupe. U Novom Sadu najviše radimo dan pre slave jer sve treba da bude spremno za sutra. Gosti nam dolaze ceo dan. Prvo dođu stric, ujak, brat, snajka, bratanac, baba, teča i tetka. Tako je uvek. Oni dođu ranije na ručak, a ostali se smenjuju u toku dana, pa sve do uveče. Nekad smo znali i tri dana da slavimo.

Pošto ove godine nisam mogla da budem kod kuće, rešila sam da ovde budem domaćica. Bilo je svega. Dobro, skoro svega. Kupus sam kasno stavila da se kiseli, pa nismo imali sarme, ali su zato punjene paprike bile prva liga. Našla sam i žito u jednoj prodavnici pa je bilo i koljiva. A i kolač sam mesila.  Napravila sam domaću supu, kolače, tortu. Rakije nažalost nema u Španiji, pa smo pili pivo i vino. Cimeri su bili divni i išli su u kupovinu sa mnom da kupim namirnice pre slave.

Gosti su došli i zaista smo lepo jeli. I pili. I družili se i veselili. Lomili smo čaše, igrali kolo, slušali srpsku muziku. Sestra mi je iz Srbije ceo dan slala slike i snimke. A onda smo se i čuli uveče. Svi su me pozdravili i rekli da im nedostajem. Bilo mi je drago što to čujem. Sledeće godine je okupljanje kod moje kuće da cimeri vide kako Pavlovići slave. 


jueves, 8 de diciembre de 2016

Utisci o Španiji

Evo počeo je već čevrti mesec boravka ovde. Još uvek nemam osećaj kao da sam u Španiji, i dalje imam osećaj kao da sam na odmoru. Samo mi svaki dan sve više fali kuća i dragi ljudi.
Ali do polaska kući imam još da uživam u lepim i sunčanim danima u Španiji. 

Kada dođete u Španiju prvo vas iznenade dve stvari. Njihovo nepoznavanje engleskog jezika i njihova ljubaznost. Ovo prvo je užasno ukoliko ne znate španski. Ali što se tiče ljubaznosti mogu vam reći da nikad nisam upoznala ljubaznije ljude. Jednom prilikom sam bila na fakultetu i čekala svog kordinatora da mi potpiše neki papir. Troje ljudi koji su prošli pored mene su me pitali koga čekam, objasnili mi da čovek ima dve kancelarije i objasnili kako da dođem do druge. Jedan ga je čak zvao da dođe jer ga čekam, a on je došao trkom i još mi se izvinjavao. Bila sam oduševljena. Ovako nešto nisam očekivala. 
Posle su mi rekli da je to zato što sam žensko sa plavom kosom i očima, da muškarcima ne bi baš tako pomogli. Eto prednosti plavih očiju. Mada, nekad privlače puno pažnje. Prvih par dana mi je badi skretao pažnju da me svi gledaju i da mogu bukvalno da biram, ali ja nisam obraćala pažnju na to. Sve dok prvi put nisam izašla sama sa devojkama. Već su mi pre toga skretali pažnju da se čuvam Španaca jer su jako navalentni i napadni i da je bolje da se družim sa drugim Erazmusovcima. U izlasku sam to i videla. Nije se ništa desilo, samo bude neprijatno. Znaju nekad i na ulici u sred bela dana da budu napadni, ali sreća pa odu kad im kažem da ih ne razumem. 

Što se tiče Španaca i Španknja, mogu da kažem da su im žene jako lepe, uvek doterane i sređene i negovane. Ali imaju jednu manu. Neću vam reći koju, otkrijte jednom sami. Momci su za moju ukus previše sređeni i nalickani. Npr briju noge! Užasavam se kad to vidim. Ne rade to svi, ali velika većina da. Valjda je sve stvar ukusa. Imam jednu drugaricu za koju znam da bi otkinula na Špance, jer ona voli crne momke sa bradicom. Za Špance mogu da kažem da su beskrajno simpatični i šarmantni. Da, naletećete i na budale, ali i na zaista fine i pristojne momke.

Još jedna tipična stvar za Španiju - siesta. Da, leti na plus 45, 50 stepeni razumem zato ne rade od 14-18h, ali zimi ne. Teško je kad krenete u prodavnicu, a on ne radi. Još uvek mi je teško da se naviknem na to. Ah da, imaju i milion praznika i neradnih dana. Ponekad pomislim da su lenji, ali mi se sviđa kad ne moram da idem na predavanja. 

Ono što mi se sviđa je što su jako vezani za porodicu, Nedeljom možete da vidite celu porodicu na okupu u nekom pabu na večeri. Što se tiče porodice odoh da se družim sa mojom porodicom ovde. Do čitanja...

martes, 6 de diciembre de 2016

Osećanja

Došli smo i do jedne malo škakljive teme. Ali ću biti iskrena i otvoreno vam reći sve.

Kao što sam već ranije, nikad se nisam odvajala od svoje porodice. Najduže što smo bili odvojeni je dve nedelje, kad sam išla na letovanje i to je to. Od mojih ukućana, pri tom mislim na moju porodicu u Srbiji, mislim da mlađoj sestri uopšte ne falim jer sada ima sobu samo za sebe. Za najmlađeg brata ću biti najbolja sestra ako donesem neki poklon. Sa mamom se čujem skoro svaki dan, često je zovem da mi pošalje neki recept ili slično. Njoj moj odlazak nije teško pao, zna da mi je ovde lepo. Najteže je pao tati. Ne znam što, nikad nisam bila tatina devojčica pa mi je to malo čudno.

Ali ga razumem. I meni ponekad teško pada. Prvih par dana ovde sam se okretala na ulici, očekujući da ću videti neko poznato lice. Onda bih se vratila u realnost i rekla sebi "Ne poznaješ nikoga ovde." Ali se to izmenilo vremenom, sad na ulici srećem poznate ljude. Ali bih i dalje želela da vidim lice svoje kume, najboljeg druga, drugarica, kolega. Ima jedna osoba sa kojom sam navikla da se dopisujem svaki dan, nekad i po ceo dan, a to sad ne mogu. Ako mi verujete, ni ne znam o čemu se toliko dopisujemo, ali žene k´o žene, uvek imaju neku temu. Nedostaju mi pozivi, nekad i kasno uveče "Aj na pivo" ili "Aj do grada, imam nešto da ti pričam". Fali mi da se smejem glupostima, da pravim čudne face, da se posvađam, da se pravim da se svađam, da prošetam gradom, da prošetam pored Dunava...

Prvih mesec i po dana nisam ni bila svesna da sam u Španiji. Sve mi je izgledalo kao neki poduži odmor. I sada mi nekad tako izgleda. 

Najviše mi nedostaju dragi ljudi uveče. Valjda je to uvek tako. Posle napornog dana legneš i počneš da razmišljaš o svemu, svakome, šta bi bilo da nisam došla ovde, kome nedostajem, kome falim da mi se izjada, kome falim da samo provodi vreme sa mnom, kome fale moje glupe šale...

Sa porodicom i par prijatelja se redovno čujem preko skajpa, ali bih volela da čujem glas od još nekih dragih ljudi. 
Nekad se i rasplačem. Brat i njegova devojka su imali zadatak da mi šalju slike sa rođendana našeg sestrića. Želela sam da se osetim kao da sam tamo, kao da ništa ne propuštam, a izazvalo je sasvim suprotan efekat. Tu noć sam sedela i plakala.

Postoje neke stvari od kojih ne možete pobeći, koje vas proganjaju iako ste kilometrima daleko. Nekad daljina ne znači ništa, a znači sve. Ja sam mislila da ako sam daleko da ću moći da prebrodim nešto, ali sam bila u zabludi. Nije dovoljna daljina. Dovoljna je volja. A to je ono što mi ne manjka.


P.S. Nije tačno da se Balašević sluša kad si tužan ili slično. Ja ga slušam i kad sam tužna i kad sam vesela. Ovim putem želim da se izvinim mojim cimerima jer stalno slušam Balaševića, a oni ga ne vole. Sorry cimeri. Volem vas! :D

martes, 29 de noviembre de 2016

Ispiti

Evo došli smo i do dela koji nikoga ne zanima, a sve zanima. Verovatno svi mislite da ovde niko ne ide na predavanja i ništa ne uči. Ali to nije tačno. Ima ljudi koji idu redovno i koji baš i ne idu redovno. Ja spadam u prvu grupu. 

U ovom semestru ima 7 predmeta, 6 i španski jezik. Svih 6, ako ih položim će mi biti priznati u Srbiji. Od toga, 2 su na engleskom, a ostali na španskom. Potrebno je dosta koncentracije na predavanjima, svakako više nego u Srbiji jer slušam predmete na stranom jeziku. Ali nije svaki put moguće biti 100% skoncentrisan. Teško je i slušati, a ne razumeti španski jer neki profesori jako brzo pričaju. Ali imam sveščicu sa nepoznatim rečima, kao mini rečnik. Nemam ispit iz svakog predmeta, iz nekog imam samo domaći, iz nekog samo prezentacije, ali iz nekog i prezentacije i usmeni i pismeni ispit.



Na fakultetu provodim dosta vremena. Nekad čak i 11 sati. Pošto su mi predavanja sa različitih godina, smerova, fakulteta nekad imam pauze i po 3,4 sata, a nekad i preklapanja pa moram da odlučim koje predavanje mi je bitnije te nedelje. Na faks idem peške, svaki dan. Nekad i više puta. Ali se ponekad vratim autobusom, kad sam umorna.

Mogu da vam se pohvalim da sam polozila jedan od najtežih ispita. Ali samo pismeni deo.

Do katoličkog Božića imam skoro sve ispite i nadam se da ću da ih položim jer želim da više vremena provedem u Srbiji u januaru. Zato je sada vreme za grejanje stolice.. 

domingo, 27 de noviembre de 2016

Žurke u Španiji

Verovatno svi misle da kad odeš na razmenu da ćeš samo da piješ i putuješ. Ovo je u velikoj meri tačno, ali ispiti moraju da se polože. Za nekog ko ima zamenu za ispite u Srbiji je jako bitno da ih položi, ali ko nema... Uglavnom, pisaću vam i o fakultetu i obavezama, ali bih sada da se fokusiram na prvih mesec i po dana ovde, odnosno žurke. 

U Španiju sam došla prvog septembra i od tada, pa do sredine oktobra, dok nisu počela predavanja, skoro svaki dan smo išli na neke žurke, u barove, izlaske...

Prva žurka je bila "Welcoming party" u organizaciji ESN-a. Mesto sastanka je bio fakultet, a zatim smo išli u neki bar. Moja cimerka i ja smo kasnile, tako da smo dobar deo dešavanja na faksu propustile. Ni sad ne znam šta su ostali radili tamo. Zatim smo se peške uputili ka pabu gde je bila žurka. Sećam se da je bila ogromna gužva, ali smo se našli sa ljudima koje već poznajemo. I naravno upoznali nove. U baru smo probali neku špansku hranu (i dalje ne znam koju), pili, ali je falila glasnija muzika, bolja atmosfera. Odlučili smo da odemo u neki bar na pivo. Tj metar piva. Tj 3 metra piva. Sedeli smo, pričali. Čak smo se i sprijateljili sa šankerom i redovni smo gosti u tom baru. To veče nam je pustio Đanija. Prvi put smo čuli srpsku muziku u Španiji. 


Što se tiče klubova, svakako da imamo omiljeno mesto. Uvek isti šanker, uvek isti koktel. 
Posetili smo skoro sve žurke u oranizaciji ESN-a. Prvo "Flag party" na koji smo poslednji došli. Zatim smo posetili "International dinner" gde smo probali hranu i piće iz celog sveta, a posle smo naravno završili u baru. 


Imali smo i žurke kod nas u stanu. Imamo veliku terasu, pa dok je bilo lepo vreme i toplo stalno smo sedeli na terasi. Jednom je bilo toliko ljudi da se i sada za neke pitamo odakle su se stvorili. Jedno veče je bilo internacionalno, bili su nam Španci, Italijanke, Nemice, Amerikanci... A jedno veče smo imali i koncert uživo gde su nam Argentinci pevali i svirali. Imali smo i rođendanske žurke, sa sve tortom naravno. Ah da, bilo smo i na žurkama kod drugih Erazmusovaca. 



Zatim smo posetili i "Halloween party".Moja cimerka je bila hodajuća mrtva devojka, cimeri senzacionalni "The couple", a ja sam bila Mortiša Adams. Mogu reći da mi crno očajno stoji. 



Ima jedan bar u komšiluku gde ima, mislim najveće pivo u Haenu. Bila sam jednom na nekom rođendanu i popila sam tri piva od 0,33l. I zatim smo otišli u taj bar gde sam naručila najveće pivo. Šanker je krenuo da mi sipa pivo, ali je spustio kriglu i pustio pivo da toči. Nisam mogla da verujem šta vidim. Rekla sam mu da stane i uzela kriglu u ruku da mu pokažem, ali me je on pustio da sama sebi natočim. Do kraja večeri sam pila to jedno pivo. Sutradan sam se čudila kako sam se toliko napila, ali sam posle saznala da to nije krigla od 0,5l kako sam ja mislila nego od 1,25l. To mi je postao jedan od omiljenih barova. 


Sve u svemu, bilo je sigurno još žurki koje smo posetili, ali ne mogu da ih se setim. Ali sam sigurna da će ih biti još.


viernes, 25 de noviembre de 2016

Put i dolazak u Španiju

Došlo je vreme za jedan kratak opis puta i dolaska u Haen.

Posle sređene sve papirologije i dobijanja vize došlo je vreme za pripreme za put i pakovanje. Ovo je komlikovano za sve, ne samo za žene. Dobro, za nas je komplikovanije jer imamo bar tri para omiljenih cipela, a težina kofera je ograničena. Pošto sam osoba koja sve planira morala sam i da planiram šta ću da spakujem. Pre toga sam istražila prosečne temperature i ispitala svog badija razna pitanja - da li pada sneg, kada je poslednji put padao i slično. 

Dan pre nego što sam došla u Haen prijatelji i porodica su mi pripremili "oproštajnu zabavu". Jelo se i pilo ceo dan. Gosti su se samo smenjivali, prelazili iz jedne sobe u drugu, dopunjavali piće, puštali omiljene pesme. A i bilo je i poklona. Od šaljivih slikovnica da ih pogledam sam tužna, lepeza da se hladim kada je toplo, kecelja da ne isprljam odeću kada kuvam, šolja za kafu sa slikom dragog bića, majica da spavam u njima, čašica za nazdravljanje, pisama...


Oh da, bilo je i suza pri svakom ispraćaju nekoga iz kuće. Posle dana punog promena raspoženja došlo je vreme za spavanje. 

Valjda od uzbuđenja nisam mogla da zaspim. Na putu do aerodroma sam već osetila umor. Bojala sam se da idem sama jer nikad nisam putovala avionom. Sreća pa sam znala kolegu koji je takođe dobio stipendiju pa sam znala i sa kim ću putovati i sa kim ću živeti. Došlo je vreme i za ulazak u avion. Valjda svako ima strah prvi put, ali ja ništa nisam osećala, nisam se bojala. Bila sam malo nervozna i malo je neprijatan osećaj pri poletanju i sletanju i konstantan pritisak u ušima. Ali sve u svemu jedno lepo iskustvo. 

Posle presedanja i čekanja stigli smo u Malagu oko osam uveče. Bio je još dan. Čekali smo taksistu da nas pokupi na aerodromu i da se uputimo ka Haenu. Uh, Španci i njihov engleski. Jako malo ljudi zna engleski. Učiila sam španski pre par godina, ali posle samo mesec dana podsećanja bilo je teško da se sporazumem. Pogotovo sa nekim iz Andaluzije ko priča jako brzo, ima drugačiji naglasak i ne izgovara sva slova. Ali i to smo nekako prebrodili. Na putu do Haena pričali smo na novom jeziku - spangliš (spanglish). Dva sata kombinovanja španskih i engleskih reči. Tada sam već bila jako umorna. Kada smo stigli u Haen cimerov badi nas je dočekao i odveo u hostel. Tamo smo legli i zaspali u sekundi, ni nemajući osećaj da smo zaista u Španiji.

martes, 22 de noviembre de 2016

Putovanja po Španiji

Prvo pitanje kada smo došli ovde je bilo do kog aerodroma nam je bio let i da li smo posetili taj grad. Naš let je bio do Malage, ali smo stigli tek oko 20h i želeli smo samo da dođemo do hotela u Haenu i legnemo u krevet. Bila sam toliko iscrpljena. A kako i ne bih bila kada smo putovali 19 sati, sa sve presedanjem naravno.

Što se tiče putovanja po Španiji, svakako da ima dosta gradova koju su na listi da se posete. Ali ima i onih koji su na listu za posetu i razgledanje dospeli sasvim slučajno.

Prvi grad koji sam posetila je Salobrenja (Salobreña). To je gradić na jugu Španije na obali mora. Studentska organizacija je organizovala ovaj put. Bilo je tri autobusa. Jedva sam čekala da dođemo. Mislim da sam bila prva osoba iz našeg autobusa koja je ušla u vodu. Bila je preledena. Ali sam morala malo da plivam. Bila sam jako uzbuđena. Nisam išla na more ove godine i jedva sam čekala da „smočim guzicu“! Ceo dan smo proveli na plaži i bilo je pretoplo. Najhrabriji su još par puta ušli u vodu. Naravno, i ja sam morala. Na plaži smo igrali odbojku, pili, družili se. Ostatak je bio u kaficu gde su pili. Posle prva dva „bućkanja“ sam im se pridružila. Tu je bio jedan čovek koji je svirao gitaru. Kada sam došla pitao je kako se zovem i otpevao mi par stihova. Zatim je isto uradio za sve devojke za stolom. Posle smo išli da jedemo. A kada se to sleglo otišli smo da prošetamo. Bila je jedna ogromna stena koja je delila plažu na dva dela. Dok se nismo popeli tamo nisam ni znala da taj drugi deo i postoji. Sve u svemu, ceo dan smo proveli na plaži, kupajući se, sunčajući, uživajući. Zaspala sam u trenutku kada sam legla u krevet.



Drugo putovanje je bilo u Marbelju (Marbella). Grad sa najlepšim plažama u Španiji. Iznajmili smo auto i krenuli oko podneva, ako ne i kasnije. Sve vreme u putu smo slušali muziku i pevali. Odlučili smo se da idemo na plažu koja se zove Kabopino (Cabopino). Tamo smo stigli oko 4,5 i odmah smo uleteli u vodu. U Salobrenji smo bili sredinom septembra, a voda je bila prehladna. Ovde smo bili prvog oktobra i voda je bila taman. Kupali smo se, slikali i odlučili da sednemo u restoran. Probala sam tipično špansko jelo – paelju (paella). Bila je fantastična. Posle jela nisam imala snage da ni za šta i uputili smo se ka hotelu. Tamo smo se istuširali i odmorili. Posle smo išli da prošetamo. Usput smo i ogladneli. Opet smo seli u restoran. Mogu vam reći da u životu nisam pila bolju sangriju (sangria) nego tamo. Nemam reči da opišem ukus. Ovaj restoran ću sigurno opet posetiti nekada. Prošetali smo do obale, videli svetionik i vratili se u hostel. 
Sutradan smo se uputili kad Malagi (Malaga). Došli smo u grad i doručkovali, a zatim seli da popijemo kafu u restoran pored mora. Naravno da nismo pili kafu. Cimerki se taj dan ženio brat u Srbiji i morali smo da nazdravimo. Sedeli smo sigurno tri sata i družili se. Zatim smo odlučili da malo prošetamo gradom, vidimo šta ima, kupimo razglednice, magnete.. A onda dolazi najbolji deo. Utakmica. Išli smo da gledamo utakmicu prve španske lige Malaga-Atletik Bilbao. Fudbal baš i ne pratim, ali imam braću tako da je nemoguće da ne odgledam koju utakmicu sa njima. Navijala sam za Malagu jer sam sasvim slučajno bila u plavoj majici, a to je boja Malage. Posle trećeg minuta su primili gol. Prvo poluvreme i nije bilo toliko zanimljivo. Ali zato drugo. Igra je bila podignuta na viši nivo, bilo je više akcija, boljih akcija, svađa na terenu, tenzija. A onda preokret. Malaga daje gol. Oko nas svi skaču, vesele se. I mi se veselimo sa njima. A posle par minuta opet gol. Euforija na stadionu. Meč je završen pobedom Malage. Bio je to savršen vikend.





jueves, 10 de noviembre de 2016

Prvi dani u Španiji

Budi me zvuk alarma. Treba da ustenemo i odemo do fakulteta, banke, policije  (Mi – kolega koji je došao sa mnom i njegov badi). Hiljadu misli u glavi – gde sve treba da odem, koji mi papir treba, da li mi treba slika, fotokopija... U trenutku kad sam razgrnula zavesu u sobi sva pitanja su nestala. „Vau, kakav pogled“. Sunce izlazi iza planine, vidim neki zamak na brdu pored, a sa druge strane vidim beskrajno polje maslina. Grad se budi.

Ušli smo u kola i zaputili se ka fakultetu. A usput... Palme, drveća narandže, tropsko cveće. A na mom licu osmeh. Za nekog ko živi u kontinentalnom predelu i ko voli tropske biljke ovo izaziva neki čudni osećaj. Možda zbog toga što me podseća na more, a more obožavam. Ah da, ovaj grad nema ni reku, ni jezero u blizini i mislim da je to šteta jer zaista mu nedostaje neko kupalšte.

Na fakultetu i u banci smo obavili sve što treba, a policiju smo ostavili za ponedeljak. Naime, kolegin badi je postao i moj. Nisam se ništa ni pitala, samo sam rekla Ok. Čak imamo i jednu šalu – Da sam usvojena.

Zatim je usledilo beskonačno zvanje brojeva sa oglasa na internetu jer, treba negde živeti narednih 9 meseci. Proveli smo dva dana u gledanju stanova i zvanju brojeva sa oglasa. Tražili smo dvosobne i četvorosobne stanove jer smo već imali dogovor sa još dvoje kolega iz Novog Sada. Na kraju smo našli stan za četvoro, i to lep i dobar stan sa prelepim pogledom i uselili su u utorak.

Tih par dana smo proveli u hostelu. Već prvi dan smo se „navikli“ na špansku sijestu, ali to je valjda od umora od puta. Sijesta je doba dana od jedno 14h pa do 18h kada je sve zatvoreno. Ne rade ni mnogi kafići, ni prodavnice, ništa. A kako bi i radili kad je napolju preko 40 stepeni! 15h, a mi na ulici, krenuli do kafića da se osvežimo i ručamo, a na termostatu 43 stepena. Kod kuće sam navikla na to, u julu, avgustu. Ali u septembru i oktobru je neizdržljivo. Kažu Španci da nije bilo tako toplo već više od pola veka.


Još jedna važna stvar u životu svake mlade osobe je noćni život. Prvi smo otišli u neki bar da probamo španski tapas. Sada se sigurno pitate šta je tapas. Uz svako naručeno piće dobije nešto za klopu, ili svi zajedno jedan tanjir, ili svako za sebe, u zavisnosti od kafića. Ovo je tipično za Andaluziju. Mogu da vam kažem da sam se lepo najela i ugojila prvih par dana. Posle smo se našli sa još jednim badijem i ljudima iz Amerike, Italije, Španije. Još koji tapas, pivo, vino, a onda izlazak. Ulazimo u poluprazan klub, jer ovde noćni život počinje oko 2 sata ujutru. Zaprepašćnje! Nigde stolova! Španci ne izlaze u klubove da budu viđeni i sede za stolom nego da igraju. Piće držiš u ruci i igraš. Mogu vam reći da sam se lepo izigrala to veče.

Nismo ostali do fajronta, otišli smo kući jer nas je čekalo još posla taj vikend...

miércoles, 2 de noviembre de 2016

Zašto DA Erasmus?

Sigurno mnogi od vas razmišljaju da odu u inostranstvo i tamo provedu jedan semestar ili celu godinu studija.
Pre nego što se upustite u ovu avanturu treba dobro razmisliti i pronaći odgovore na sva pitanja koja vas muče. Dame i gospodo, da počnemo.
Prvo i glavno pitanje koje sve muči je novac. Da, potrebno je dosta novca, ali to zavisi od zemlje u koju idete i koji papiri su vam potrebni. Ukoliko vam fali novca, počnite da obilazite rodbinu, babe, tetke, stričeve, ili pozajmite pa ćete vratiti kad dobijete novac. Najbitnije je da prvo sagledate gde ćete živeti, koliko će vas koštati stan ili dom. Ukoliko se odlučite za Englesku ili Italiju trebaće vam više novca jer je stipendija mala i nećete moći da živite od tih para, naravno sve u zavisnosti od grada u kome ćete živeti.
Druga stvar je papirologija. Ako krenete na vreme da prikupljate papire potrebne za konkurisanje i vizu sve će biti u redu. Nemojte čekati poslednjih par dana pre isteka roka za prijavu jer verovatno nećete moći sve da postignete. Da, i ovo dugo traje i nadovezuje se na prethodnu stavku (novac) pogotovo ako vam trebaju papiri za vizu. Iako mislite da vam za neke zemlje ne treba viza, grešite. Ne treba vam turistička viza, ali vi ne idete tamo kao turisti, treba vam boravišna viza. Za dobijanje vize je potrebno da uradite lekarski pregled. Dobro se raspitajte da ne biste plaćali nešto što ne morate.
Posle (napornog) puta najzad stižete. Svi oko vas pričaju drugi jezik, imate sreće ako naletite na nekog na aerodromu da upitate gde je autobuska stanica i taj neko zna engleski. Pripremite se za ovo ako idete u južnu Evropu. Španci, na primer, ne pričaju engleski. A onda – poznato lice. Vaš buddy. Iako ga znate samo sa slika sa Facebook-a srećni ste što ga/je vidite. To je osoba koja vam je prvi prijatelj. On/a bi trebalo da vam pomognu dok se ne snađete. I treba da imate sreće da dobijete nekog ko zaista hoće da vam pomogne. Postoji mogućnost da ne zna baš dobro engleski, ali na taj način ćete i vi unaprediti njegov/njen jezik, a on/a engleski. Nadamo se da neće biti većih poteškoća u komnikaciji.
Sledeća stanica je fakultet. Imate poseban tretman. O da! Malo olakšica jer studirate na stranom jeziku, naravno nema kod svih profesora olakšica, stolica i dalje mora da se greje. Najgore je ako idete sami na neka predavanja koja nisu na engleskom jer je potrebno više napora da razumete šta profesor objašnjava. Zato otvorite oči i načuljite uši da nađete drugog Erasmusovca. To je osoba sa kojom ćete raditi seminarske radove, projekte, prezentacije, to je osoba koja vas razume. Potrudite  se da upijete što više informacija od profesora, kolega, drugih studenata sa razmene jer svaka informacija vredi. A znanje je najvrednija stvar koju ćete poneti kući.
I naravno uspomene. A najvažnija sporedna stvar na vašoj avanturi – žurke i putovanja. „Hajdemo ovaj vikend do ovog grada. U taj ćemo sledeći. Ovaj ima plažu, možda ćemo moći i da se kupamo. Ovde možemo da posetimo ovaj spomenik ili muzej. Tamo imaju najbolje pivo u državi, a možemo i da probamo najtipičniju hranu za ovaj deo države. Pogledaj samo onu devojku/onog momka. Hajde da gledamo zalazak sunca. Uživaj u pogledu sa onog brda. Počinje pesma. Pa to je tradicionalna muzika. Pogledaj, svi plešu.’’
Ring, ring! Dobro poznati zvuk Skyp-a ili Viber-a. Mama is calling. I onda čujete dobro poznate glasove – mama, tata, brat, sestra, baka, tetka. I da, nedostaju vam. Probudi se onda neko nedostajanje i nostalgija za porodicom, prijateljima, voljenima. Neki trenuci budu teški i emotivni, ali ne zaboravi da i ovde imaš porodicu i prijatelje. Tvoja porodica su tvoji cimeri, a prijatelji simpatične Italijanke, uvek raspevani Argentinci, uštogljeni Nemci, ludi Rusi, nasmejani i razigrani Španci... I imate jedni druge. I uvek treba da se javiš kad posetiš njihovu zemlju jer imaš nekog da te ugosti i bude ti vodič.
I onda sedneš sam/a na terasi i ispijaš svoju kafu, uživaš u pogledu i kažeš BRAVO! Ovo nisi smeo da propustiš. Ovo je neprocenjivo iskustvo. Upoznao si nove ljude, novu kulturu, običaje, savladao gradivo na stranom jeziku, putovao, uživao...

Čestitaj sebi na hrabrosti. Nije bilo lako upustiti se u ovu avanturu ali ti si uspeo. Neka svako čuje tvoje reči. 


lunes, 31 de octubre de 2016

Dobrodošli! :)

Ovaj blog je nastao kao zadatak na jednom predmetu koji slušam. Trenutno se nalazim u jednom malom gradu u Španiji gde studiram na IV godini. 
Pisaću vam o svom životu ovde, o fakultetu, putovanjima, žurkama, lepim i lošim trenucima.

Potrudiću se da ne pišem samo na srpskom nego i na španskom i engleskom jeziku. Ukoliko mi promakne neka greška, ne zamerite, i slobodno me ispravite - jer tako se uči!

Prva stvar koju mogu da kažem je da se nikad nisam odvajala od svoje porodice i prijatelja i da mi ovo ponekad jako teško pada. Ali ovako se odrasta. I nikako se nisam pokajala jer je ovo neprocenjivo iskustvo.

Neću vam pisati svaki dan ali ću se potruditi da pišem neke korisne stvari.

Do sledećeg čitanja...

Datos personales