martes, 12 de marzo de 2019

Caminito del Rey

Kako se jedno sasvim slučajno putovanje pretvorilo u zabavno. Sve se desilo sasvim neplanirano. Jednom drugu je došla sestra u posetu, i jedno veče uz pivo smo se dogovorili da odemo na Caminito del Rey. To je jedan put za šetnju kroz planine. Pre je bio opasniji i zahtevao je planinarsku opremu i hrabrost, a danas samo ovo drugo. 
Rentirali smo auto, kupili karte preko interneta i krenuli. Bilo je oko 9, 10 ujutru. Tokom puta smo slušali muziku, pričali, šalili se, smejali i došli na ideju da usput (iako nam nije baš bilo usput) posetimo jedan španski grad - Rondu. Ovaj grad je poznat po mostu. Pogledali smo mapu, i izračunali da imamo vremena da odemo do Ronde, budemo tamo oko pola sata i stignemo do Kaminita tačno na vreme. Morali smo tamo da budemo u tačno određeno vreme, koje smo sami određivali kada smo kupovali karte. 
Do Ronde smo stigli u planiranom vremenskom periodu, ali smo izgubili vreme tražeći parking. Kako nam ne bi propale karte za Kaminito, parkirali smo se pored mosta i izašli da se slikamo. Našli smo savršeno mesto, svi se redom slikali, a zatim uputili nazad ka kolima. Usput smo naišli na prodavnicu sa suvenirima i kupili magnete. Ovo je definitivno bila najkraća poseta jednog grada.

Do Kaminita smo stigli jedno 15ak minuta ranije, ali nismo mogli da nađemo gde je ulaz. Pešačili smo, pitali ljude, ali smo to vreme što smo došli ranije izgubili jer put nije bio obeležen. Kada smo konačno našli ulaz, već je bilo prošlo 14 sati i mislili smo da ćemo imati problem zbog toga, da možda neće hteti da nas puste. Međutim, sve je prošlo u najboljem redu, dobili smo kacige, koje nikako nismo smeli da skidamo i uputili se do početka puta. Možda je bolji naziv staza. Ova staza je duga oko 5km i ceo put se ide peške. Staza je najvećim delom napravljena od drveta i ide uz stenu. Kada pogledate dole, ispod vas nema ničega - samo provalija. Postoji jedan deo staže koji je na tlu, išli smo pored reke hladom. Tu smo napravili kratku pauzu i osvežili se. Zatim smo krenuli dalje.

Staza je još jednim malim delom bila na tlu, a onda smo se opet popeli na drveni deo. Vetar je sve jače duvao. Posle nekog dela puta sam videla most. Međutim, iz daleka nisam videla kako zapravo izgleda taj most. Kad sam se približila skamenila sam se. To je bio most napravljen od metala koji izgleda kao jedna daska sa gelenderom po kojoj se hoda, koja stoji samo uz pomoću nekog kanapa vezana za planinu. Ovaj most se nalazio između dva dela planine, kao da prelazimo sa jednog dela na drugi, a ispod se nalazi provalija. Cimerka je prešla most ispred mene. Neki čovek se vraćao nazad preko mosta u trenutku kad je ona prelazila. U tom trenutku je dunuo vetar. Most se toliko zaljuljao. Samo gledajući sa strane sam se jako uplašila. Ona je prešla, a ja sam stajala na drugoj strani skamenjena od straha. Zatim je došao moj cimer koji je počeo da snima kako prelazimo most. Prešao ga je ispred mene. Znala sam da nema nazad i da moram da pređem taj most. Krenula sam. Dok sam prešla na drugu stranu već je suza stizala suzu. Bojim se visine. Dok sam prelazila most samo sam sebi ponavljala da ne gledam dole. Kad sam prešla most morala sam da sednem. Jako sam se tresla. Tu sam malo odmorila i nastavila dalje. Ubrzo smo došli do kraja staze i svi zajedno se uputili ka autu.
Uveče smo svratili do Granade, tamo smo jeli, prošetali gradom i uputili se u Haen.
Sve u svemu, bio je to jedan uzbudljiv i emotivan dan. Drago mi je što sam skupila hrabrosti da pređem taj most pa makar i plačući. 

No hay comentarios:

Publicar un comentario

Datos personales